ARHIV NEPOSLUHA

VIDEO ARHIV U NASTAJANJU
Kustos projekta: Marco Scotini
Pomoćnici kustosa: Matteo Lucchetti, Andris Brinkmanis
Oblikovanje postava: Zbyněk Baladran
Grafičko oblikovanje: Chiara Figone

Neposluh je arhiv i video stanica odnosa umjetničke prakse i građanskog i društvenog neposluha. Ovaj projekt, utemeljen 2005. godine, predstavlja vodič kroz geografiju protesta u novije vrijeme, od društvenih borbi u Italiji 1977. godine do antiglobalizacijskih akcija prije i poslije Seattlea. Konkretnije, Neposluh istražuje prakse umjetničkog aktivizma koje se pojavljuju nakon pada sovjetskog bloka te se danas razvijaju na globalnom nivou. Nova i drukčija vrsta političke i umjetničke suradnje obilježje je aktualne faze postfordizma. U odnosu umjetnosti i politike očituje se radikalan odmak od modernizma; oblici umjetničkog aktivizma određeni su zajedničkim priznanjem da je tradicionalna demokratska politika najvećim dijelom bankrotirala. Suvremeno neslaganje manje se očituje kao teoretska kritika ili protest, nego kao otpadništvo, egzodus i odlazak.

Odbijanje radije nego konfrontacija, potraga za novim participativnim prostorima, konstitutivne prakse, mikroakcije na lokalnoj razini, oblici samoorganiziranja i osnaživanja glavne su strategije novih pokreta. Neposluh je atlas pluralnosti taktika otpora, poput direktne akcije, protuinformacije, procesa paralelnog planiranja, samoupravljačke arhitekture i medijskog aktivizma, koje su razvili umjetnici i režiseri kao što su Ashley Hunt, Oliver Ressler, Marcelo Expósito, Nomeda and Gediminas Urbonas, Harun Farocki, Alberto Grifi te radikalni umjetnički kolektivi poput Park Fiction, Critical Art Ensemble, Black Audio Film Collective, atelier d’architecture autogérée (aaa), Street Rec, Etcétera, Grupo de Arte Callejero, Kanal B i drugi.

Cilj arhiva je stvoriti zajednički prostor za umjetničku proizvodnju i političku akciju, uz svijest da se društvo mijenja, a s njime i jezik koji ono proizvodi kao politički subjekt i medijski objekt. Neposluh je osmišljen kao dugoročni work in progress, a predstavlja se kao provizorni arhiv, bez pretenzija na iscrpnost te s namjerom postupnog širenja. Arhiv sadrži deset sekcija od kojih je ovdje predstavljeno šest. Po panoptičkoj shemi možemo pratiti kolekcije usredotočene na suvremene teme - Osvajanje ulice, Protiv kapitalističke globalizacije, Bio-otpor i društvo kontrole, Neposluh na Istoku, Argentina Fabrica Social. Jedna je sekcija posvećena talijanskom pokretu «operaismo» iz 1977. godine, kao neki oblik uvoda u konfiguraciju suvremenog mnoštva.
1) 1977. ITALIJA - IZLAZ
Čini se da je pokret iz 1977. u svojim izražajnim oblicima i političkoj intuiciji aktualan i u strategijama ponašanja pokreta nakon Seattlea i, na općenitijoj razini, u ponašanjima političke i egzistencijalne nezavisnosti u kulturama življenja (više ne mogu upotrijebiti riječ alternativne) našeg vremena. Kako to? Iz moje prespektive, odgovor je u dvostranoj, ambivalentnoj prirodi pokreta iz 1977. na koji je djelomično utjecala - pogotovo što se tiče njegove svijesti - povijest radničke i komunističke revolucije 20. stoljeća. S druge strane (a možda u svom življem, dubljem i manje površno osjetljivom dijelu), radi se o anticipaciji društvene i antropološke krize oblikâ modernosti, a možda i oblikâ ljudskosti. Pokret iz 1977. prvi je pogled na bolni susret između humanističke dimenzije, koja se nastavila tijekom cijelog 20. stoljeća, i intervencije jedne uznemirujuće postljudske dimenzije koju tehnologija i moć kapitalističkog stroja nameću društvenom životu. Kad pokret opaža nadolazak novog doba, on ga opaža kao pokret očaja, kao da su instrumenti koje smo prije koristili (intelektualni, politički, egzistencijalni) u cijelosti neadekvatni za procesuiranje tematike koja je tako kompleksna, pokretljiva i bogata elementima automatizma.
(Franco Berardi «Bifo», ulomak iz: Disobedience and Cognitariat, razgovor s Marcom Scotinijem)
ALBERTO GRIFI (1938-2007, Rim, IT)
FESTIVAL MLADOG PROLETARIJATA U PARCO LAMBRO, MILANO (C/B i boja, 120′, 1976.)
Kultni video talijanskog političkog filma Parco Lambro obilježio je Grifijev prijelaz s eksperimentalnog filma na protuinformaciju. Ne radi se o filmu o militantnoj glazbi tipa Woodstocka, već o zapisu pobune koja se dogodila na šestom Festivalu mladog proletarijata održanom u Milanu 1976. godine, u kojem se funkcija kamere mijenja u skladu s nepredvidljivošću zbivanja. Snimanje kao izravna uključenost koja djeluje kao katalizator za aktivno sudjelovanje ljudi potičući ih na otpor.

DODO BROTHERS (grupa se oformila i razišla 1977. godine, Bologna, IT)
BIJEG (C/B, 3′, 1977.)
Ovaj je video rekonstrukcija policijske racije na Radiju Alice. Nekoliko je dana prošlo od njegova zatvaranja i sve je ostavljeno kako je i bilo. U pozadini se čuju glasovi urednika kako pričaju uživo. Bijeg je na neki način poput «jinglea» za početak emisije, točka koja najbolje sintetizira to vrijeme i ulogu radio stanice.

KAMERA-AUTO (C/B, 15′, 1977.)
Ovo je dugačka sekvenca snimljena u jednom kadru. U to vrijeme nikome nije bilo dopušteno snimati osim Radiju Alice. Radi se o putovanju kroz čitavu Bolognu viđenu odozgo - s krova Renaulta 4 koji se kreće minimalnom brzinom. Namjera je gledati grad u odnosu prema tisućama novih posjetitelja koji su došli na sastanak. Da se snimalo u visini očiju, taj bi odnos ostao skriven.
PAOLA SALERNO (1960, živi i radi u Parizu, FR)
PISMA ORESTEA SCALZONEA ZA… (boja, 25′, 2004.)
Paola Salerno snimila je ovaj video u bivšoj tvornici koju su okupirali umjetnici u četvrti St. Denis, industrijskoj zoni na rubu Pariza koja je nedavno ponovno izgrađena i pretvorena u sektor za uslužne djelatnosti. Umjetnica je željela snimiti monolog bjegunca Scalzonea - jednog od vođa autonomističkih grupa - kako bi prikazala njegovu situaciju kao izgnanika te istovremeno teatralnost prizora u intimnoj atmosferi. (Irina Zucca Alessandrelli)

2) BIO-OTPOR I DRUŠTVO KONTROLE
Biolozi-osporavatelji (Contestational Biologists) žele sljedeće: Zaustavljanje svih korporativnih inicijativa za konsolidaciju i kontrolu nad svjetskom zalihom hrane… Sve biotehnološke inicijative i politike koje će imati izražen učinak na okoliš i/ili ljude trebale bi biti pod demokratskom kontrolom javnosti… Biotehnologije koje bi s vremenom mogle imati izražen učinak na okoliš moraju biti podvrgnute dugoročnim istraživanjima prije izdavanja ovlaštenja za komercijalnu primjenu… Critical Art Ensemble piše: «Međutim, kultura otpora na kraju uvijek mora pronaći način da se vatrom bori protiv vatre. Drugim riječima, kako da razvijemo taktike koristeći biološke materijale i procese?» Kao odgovor na ovo pitanje CAE i neki odmetnuti znanstvenici upustili su se u pokušaj oblikovanja modela direktne biološke akcije.

CRITICAL ART ENSEMBLE (utemeljena 1987. grupa živi i radi u SAD-u)
KLICE PRIJEVARE (boja, 6′ 24”, 2005.)
Critical Art Ensemble je u zadnje vrijeme usmjerio pažnju i na razorne učinke bakterioloških pokusa provedenih u sklopu britanskih i američkih ratnih programa. U Klicama prijevare CAE reproducira (na načine koji nisu štetni ni za okoliš ni za publiku) uvjete bakteriološkog pokusa provedenog u SAD-u 1949. godine, kad je skupina uvježbanih vojnika ispustila u zrak bacterium Serratia marcescens kako bi u potpunosti zarazila okolnu sredinu.
ASHLEY HUNT (1970, živi i radi u Los Angelesu, SAD)
DOKUMENTARNI PROJEKT ISPRAVKE (boja, 58′, 2001.)
Ispravke su dokumentarni film koji daje uvid u nevjerojatan rast zatvorskog sustava u SAD-u u posljednjih 30 godina kroz prizmu «privatizacije zatvora». Film smješta ove priče u kontekst političkog pokreta «Nepopustljivo prema zločinu» («Tough on Crime») kakav se razvio iz pokreta za građanska prava, devastacije koja se i dalje događa u obojenim zajednicama te profita koji se ubire od brzog rasta zatvorskog sustava.

PAULA ROUSH (1971, živi i radi u Londonu, GB)
MSDM (mobilne strategije prikaza i posredovanja)
UMJETNIČKI ŠTRAJK 1990. - 1993. (boja, 35′, 2004.)
U ovom videu Stewart Home procjenjuje doprinos umjetničkog štrajka njegovoj umjetničkoj karijeri, inflaciju svoje vrijednosti kao robe na umjetničkom tržištu te istovremeni utjecaj štrajka na krizu umjetničkog tržišta u 90-ima. Home daje pregled razloga koji su ga naveli da 1985. pozove na umjetnički štrajk koji bi trajao od 1990. do 1993. u kontekstu historijskog materijalizma, plagiranja i eksperimenata s kolektivnim pseudonimima poput časopisa SMILE.
BLACK AUDIO FILM COLLECTIVE (1982-1998. grupa je živjela i radila u Londonu, GB)
PJESME IZ HANSWORTHA (boja, 58′, 1986.)
U listopadu 1985. Velika Britanija bila je svjedokom poplave rasnih nemira u birminghamskom okrugu Handsworth i urbanim centrima Londona. Smisao za višestrukost u filmu proteže se na ponovno promišljanje crnačke prisutnosti u Britaniji i pobijanje ideje o homogenoj crnačkoj zajednici s jednim jedinim osjećajem prisutnosti koji karakterizira uniformnost ambicija i izraza. Umjesto toga u filmu se evocira široki raspon glasova, tonova, registara. Pjesme iz Handswortha, izražavajući svoju središnju ideju, pristupaju nemirima kroz bogatstvo pozicija i prisutnosti.

3) ARGENTINA FABRICA SOCIAL
Između pobune u prosincu 2001. i imenovanja predsjednika Néstora Kirchnera sredinom 2003. u zemlji je vladala atmosfera nezapamćene institucionalne nestabilnosti i neprestanih nemira. Umjetničkim grupama obraćali su se novi kolektivni subjekti u usponu, koji su zahtijevali radikalnu promjenu unutar političkog sustava [«svi van»], a one su sudjelovale u pojavi obnovljenog aktivizma. «Nikad prije nisam bio žrtva represije», kaže Javier del Olmo prisjećajući se metaka koji su proletili kraj njega kad je policija nasrnula na opći prosvjed u ljeto 2002. «To je bio potpuno nov osjećaj: osjećali smo se kao protagonisti stvarnosti.»
Tih su dana umjetničke grupe prolazile kroz razdoblje neprekidnog intenzivnog aktivizma, bile su obasipane zahtjevima skupština i štrajkaša, poticale su ih konkretne potrebe koje su se pojavljivale sa stalnim pozivima na demonstracije. Išle su i tako daleko da su proizvodile i surađivale samo jednim telefonskim pozivom. Umjetnici koji su pripadali u više grupa išli su s jedne akcije na drugu u razmacima od nekoliko sekundi.
(Ana Longoni, ulomak iz: Is Tucumán still burning?)
GRUPO DE ARTE CALLEJERO (osnovana 1997. grupa živi i radi u Buenos Airesu, AR)
OVDJE ŽIVE GENOCIDI (boja, 10′ 26”, 2002.)
NACIONALNI PLAN DELOŽACIJE (boja, 2′ 25”)
DELOŽACIJSKA UMJETNOST (boja, 1′ 32”)
INVAZIJA (boja, 3′ 25”, 2001.)
LANÚS (boja, 3′ 24”)

Od 1997. godine Grupo de Arte Callejero prosvjeduje u javnim prostorima Buenos Airesa. Uz ostala oruđa grupa osmišljava prometne znakove i plakate te transformira logoe koji obilježavaju specifične instance represije. Oruđa nisu njihov završni rad, već dio kolektivne akcije čija se dinamika mijenja ovisno o temi i kontekstu intervencije. Surađivali su i s drugim argentinskim političkim i društvenim organizacijama na autonoman i horizontalan način.
ETCÉTERA GROUP (osnovana 1997. grupa živi i radi u Buenos Airesu, AR)
ETCÉTERA TV (boja, 24′, 1998-2005.)
Grupu Etcétera osnovala je 1997. godine skupina likovnih umjetnika, pjesnika, lutkara i glumaca, od kojih je većina u to vrijeme imala manje od 20 godina. Zajednička im je bila namjera da umjetnost dovedu na mjesto izravnog društvenog sukoba - na ulice - dovodeći ujedno taj sukob u područje kulturne proizvodnje, uključujući komunikacijske medije i umjetničke institucije. U svojoj današnjoj formaciji pod imenom International Errorista, grupa utjelovljuje medijski stereotip «terorista» kako bi proučila reperkusije «rata protiv terorizma» u likovnoj kulturi te rastuću cenzuru u medijima i umjetnostima.

WAYRURO (osnovana 1994. grupa živi i radi u Argentini)
NEZAPOSLENI I BLOKADE CESTA NA ARGENTINSKOM SJEVEROZAPADU (boja, 30′, 2002, režija: Ariel Ogando)
Film se usredotočuje na demonstracije nezaposlenih radnika u pokrajini Jujuy izmedu 1997. i slavnog prosinca 2001. godine, kroz organizaciju «Corriente Clasista Combativa» i njene vođe kao što je Carlos «Perro» Santillan. Nezaposlenost i podzaposlenost obuhvaćaju 40% radne snage u Argentini. Borba piketerosa ovdje je prikazana kroz prethodno neobjavljene slike njenih vodećih figura.

KANAL B (rođen 2000; internetski politički video aktivistički projekt)
ARGENTINA (boja, 60′, 2004.)
Ovaj 60-minutni dokumentarac pokazuje kako su Argentinu pod etiketom neoliberalizma sustavno uništavali imperijalizam SAD-a i međunarodne financijske institucije - MMF i Svjetska banka, uz pomoć korumpirane političke klase. Kompaktan i jednoglasan otpor javnosti od 19/20. prosinca 2001. nadalje počeo je polako, ali sigurno pokretati stvari: nekažnjena vojna lica (30.000 ljudi nestalo je za vrijeme vojne diktature) i političare na ulici napadaju i otvoreno osuđuju.

4) PROTIV KAPITALISTIČKE GLOBALIZACIJE
Ovi su video radovi, dakle, fundamentalno suprotni istraživačkom novinarstvu buržujskih medija koje uporno ističe svoju navodnu neutralnost. «Demokratski uravnotežena» televizijska reportaža na primjer, koja doprinosi isključivanju ljevičarskih perspektiva i održava ovo isključivanje usprkos tvrdnji o svojoj objektivnosti, predstavlja samo izravnu točku referencije tako što je u ovoj video praksi potpuno izokrenuta. Motiv političkog aktivista, tako popularan u televizijskim reportažama kao «demonstrant sklon nasilju» (formulacija koja se bez izuzetka pojavljuje u muškom rodu), u oba videa služi kao polazište za raspravljanje o diskursu o nasilju, kojim se antikapitalistički pokret pokušava podijeliti na demonstrante «sklone nasilju» i one «mirne», kako bi ih se suprotstavilo i time oslabilo pokret.
(Dario Azzellini & Oliver Ressler, ulomak iz: Die Macht des Gewaltdiskurses, Kulturisse 04/02) *na engleski prevela Aileen Derieg

OLIVER RESSLER (1970, živi i radi u Beču, AT)
i ZANNY BEGG (1972, živi i radi u Sydneyu, AU)
ŠTO BI ZNAČILO POBIJEDITI? (boja, 40′, 2008.)
Gotovo deset godina nakon «Seattlea» ovaj film istražuje utjecaj tog pokreta na suvremenu politiku. Za vrijeme demonstracija u Seattleu «pobjeđujemo» je bio popularan slogan za grafite, u kojem se očitovao osjećaj euforije oko rađanja novog pokreta. Cilj ovog filma je dospjeti onkraj pitanja pobjeđujemo li ili ne, pitajući se što bi zapravo značilo pobijediti.
MARCELO EXPÓSITO (1966, živi i radi u Barceloni, ES)
DAN RADA - GRAD-TVORNICA (boja, 61′, 2004.)
U ovom videu španjolski umjetnik Marcelo Expósito razgovara s talijanskim filozofom Paolom Virnom o metafori «virtuoznosti» kao preduvjetu aktualnih oblika rada i novih političkih pokreta. Film prati razvoj od fordizma do postfordizma na primjeru restrukturiranja tvornice Lingotto/Fiat u Torinu, a potom se usredotočuje na rad talijanske skupine Chainworkers i njenih aktivnosti za vrijeme proslave Dana rada u Milanu.

BETH BIRD (živi i radi u Los Angelesu, SAD)
SVI SVOJE ZRNO PIJESKA (boja, 87′, 2004.)
Svi svoje zrno pijeska proučava utjecaj globalne industrijalizacije na vlasništvo nad zemljom u Tijuani. Film prati borbu zajednice Maclovio Rojas, visoko organizirane zajednice niskih prihoda na rubu Tijuane, koja već više od 15 godina vodi borbu oko zemlje. Ovu borbu film smješta u kontekst globalizacije, NAFTA-e, industrije maquiladora i društveno-političkog krajolika američko-meksičke granice.

STREETREC (u suradnji s INSTITUTE FOR APPLIED AUTONOMY, LAS AGENCIAS I AFFECTTECH/BIKEWRITERS), djelovali devet mjeseci tijekom 2002. godine u Chicagu, SAD
REORGANIZACIJA OTPORA (RETOOLING DISSENT) (boja, 20′ 12”, 2004.)
Ovaj video bilježi razdoblje otpora i eksperimentiranja za vrijeme sastanka Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) 2. veljače 2002. u hotelu Waldorf Astoria na Manhattanu (New York). Svjetski rukovodioci i korporativna elita koja je prisustvovala sastanku, koji se obično održava u Davosu u Švicarskoj, pretvorila je ulice New Yorka u policijsku državu. U međuvremenu, umjetnici i aktivisti - korisnici taktičkih medija iz cijelog svijeta - stvarali su nova oruđa i održavali radionice kako bi im odaslali jasnu poruku: napadi od 11. rujna NEĆE ušutkati kritike globalizacije. Ovaj video istražuje suradnje i ideje četiri kolektiva koji su radili na projektima u sklopu prosvjeda protiv WEF-a.

5) OSVAJANJE ULICE
Konstitutivne prakse / Prakse koje tvore društvene odnose a da to nisu dobile u zadatak od strane vlasti - izbjegavajući se obraćati državi u smislu participacije ili protesta te isto tako izbjegavajući i rovovske borbe s moći. Konstitutivne prakse puno radije razvijaju paralelne interdisciplinarne svjetove iz perspektive svakodnevnog života. One proučavaju na uličnoj razini, organiziraju autonomne procese planiranja i kolektivne proizvodnje želja za stvarnim mjestima, spajaju umjetnosti i društvene pokrete, iznalaze nove igre, sudjeluju u alternativnim oblicima znanosti, skvotiraju zemljišta, grade nova naselja i čitave gradove, redefiniraju javni prostor - i time postavljaju izazov dominantnim sustavima urbanog planiranja, opisa stvarnosti, sveučilišta ili instanci planiranja. Konstitutivne prakse djeluju na rizomatski način.
Malo vjerojatni susreti / Grupe koje razvijaju oruđa, stavove, hrabrost, prakse, programe koji malo vjerojatne susrete, sastajanja i veze čine vjerojatnijima, tragaju za njima, preskaču kulturne ili klasne barijere, idu tamo gdje nitko ne gleda. Ne dopuštaju da se njihove aktivnosti svedu na simboličku akciju, odražavanje, kritiku, negaciju ili analizu njihove nemoći - niti traljavo guraju dalje poput socijalnog radnika u svom doznačenom uglu.
(Christoph Schäfer/Park Fiction, ulomak iz: Art is a semi-detached house)

PARK FICTION (osnovana 1994. grupa živi i radi u Hamburgu, DE)
…ŽELJE ĆE NAPUSTITI STAN I IZAĆI NA ULICU (boja, 61′, 16 mm povećanje sa Super 8, 1999, režija: Margit Czenki)
Margit Czenki prikazuje lukavu borbu male skupine koja se naizgled nalazi u lošijem položaju. Film u jarkim bojama pokazuje glamurozne ideje za park na obalama hamburške luke, koji su stanovnici četvrti St. Paul uspjeli ostvariti suprotstavljajući se velikom korporativnom stambenom projektu. Ovo je filmski kolaž o parku koji još ne postoji, o umjetnosti i politici, o nomadskom ratovanju i sjajnim željama. O gradu - i onome što bi on mogao biti. Park Fiction je umjetnički projekt u javnom prostoru i pozornica za želje jedne zajednice. (ulomak iz teksta Christopha Schäfera)

MARIETTE SCHILTZ (živi i radi u Milanu i Luksemburgu)
i BERT THEIS (1952, živi i radi u Milanu i Luksemburgu)
IZABRANO (PICKED OUT) (boja, 14′, 2004.)
OUT je kratica za «Office for Urban Transformation» (Ured za urbanu transformaciju). Ovaj video prikazuje različite aspekte i aktivnosti ureda otkad ga je 2002. godine u Milanu osnovao Bert Theis. Okrug Isola u Milanu, okrug Santa Maria la Ribera u Mexico Cityju i Tirana u Albaniji neka su od mjesta koja dokumentira. Ured istražuje što određuje karakter urbanih situacija, izrađuje projekte za te situacije i djeluje u smjeru provođenja urbanih transformacija.
ATELIER D’ARCHITECTURE AUTOGÉRÉE (osnovana 2001. grupa živi i radi u Parizu, FR)
PROSTOR KOJI DOLAZI (boja, 17′, 2005.)
Video napravljen za projekt THE MOBILE GEOGRAPHIES OF SAVOIRS-FAIRE istražuje prakse i prostornosti imigrantske populacije u dijelu Pariza koji se zove La Chapelle. Projekt promovira kulturnu raznolikost i interkulturalne dijaloge između većinskih i manjinskih grupa i bio je djelomično povezan s EGNATIA-om, mrežom koju je osnovao Stalker uz financijsku podršku Europske komisije.
PPC_T/Farkadona Post Programmed City_Territory (osnovana 2004. grupa živi i radi u Ateni, GR)
SLUČAJ FARKADONA (boja, 16′ 52”, 2005-2007.)
Post Programmed City_Territory (Post programirani grad_teritorij) je kolaboracijski projekt sastavljen od niza kulturnih aktivnosti, koje predstavljaju sredstva interkacije s teritorijem i javna zbivanja usmjerena na Situacije hitnih slučajeva, kao u naselju povratničke zajednice u Farkadoni, u okrugu Trikala u Tesaliji (Grčka). Naselje je izgrađeno ranih 90-ih za Pontske Grke koji su se vratili u Grčku iz bivšeg Sovjetskog Saveza, kao posljedica državne politike raspršivanja izbjeglica u organizirane kampove i jedinice na periferiji zemlje.
6) NEPOSLUH NA ISTOKU
U usporedbi sa sovjetskim razdobljem danas se lakše diše, ali uključeni su klima-uređaji, da se tako izrazimo: zaplijenjena je sama mogućnost razmišljanja o kolektivnom djelovanju u javnom prostoru. Kao dio baštine iz sovjetske ere naslijedili smo ne samo ideju da je «osobna inicijativa zakonski kažnjiva», nego i averziju prema kolektivnim oblicima djelovanja. (…)
U našoj zemlji ima mnogo subkultura koje su praktički nevidljive u javnoj i političkoj sferi; najradikalnija, ali i najslabije predstavljena od njih je DIY («do-it-yourself» / «uradi sam») kultura. Sama ideja ponovnog prisvajanja prostora o kojoj govorimo sada je jednostavno tabu. U prošlosti takve su prakse također bile rijetke, ali je svaka od njih ili oblikovala ili značajno učvrstila subkulture… Mogli bismo sastaviti neku vrstu uputa za upotrebu, priručnik pod naslovom Što raditi u Petersburgu. To bi mogao biti vodič po čudnim mjestima i alternativnim klubovima i ujedno katalog ideja: koje naizgled nemoguće stvari možeš raditi u gradu, kako ga možeš koristiti na načine na koje nije mišljeno da ga se koristi. Mogli bi zgusnuti prakse virtualne stvarnosti, pretvoriti stvarni život u potragu, u igru koja mijenja ne samo viđenje grada, već i grad sam po sebi. Takvu je knjigu prilično riskantno utemeljiti na praksi «hakiranja prostora». Upravo se u tom momentu javlja izravna paralela s načinom na koji su sastavljeni The Chronicle of Current Events (Kronika aktualnih zbivanja) i drugi samizdat časopisi… Prikupljanje materijala, stvaranje utopija i njihovo isprobavanje omogućit će nam mapiranje granica mogućeg.
(Dmitry Vorobjev, ulomak iz: Reclaim Your Space or, the New Dissidence, intervju s Dmitryjem Vilenskym, u: #12: (Im)possible spaces, novine platforme Chto Delat?/What is to be done?)

DMITRY VILENSKY (1964, živi i radi u Sankt Petersburgu, RU, i Berlinu, DE)
PROTESTNA UTAKMICA NA STADIONU KIROV 2006. (boja, 28′, 2006.)
Ruski socijalni forum održan je na stadionu Kirov u Sankt Petersburgu u srpnju 2006. godine, paralelno sa sastankom G8. Oni koji su uspjeli ući sastali su se pod strogim nadzorom vlasti koje su im dale ponudu koju nisu mogli odbiti: da se forum održi na nekadašnjem nogometnom stadionu namijenjenom za rušenje. Film prikazuje situaciju na stadionu za vrijeme Socijalnog foruma uz niz intervjua s više i manje istaknutim ruskim političkim aktivistima.

HARUN FAROCKI (1944, živi i radi u Berlinu, DE)
i ANDREI UJICA (1951, živi i radi u Berlinu i Karlsruheu, DE)
VIDEOGRAMI JEDNE REVOLUCIJE (boja, 107′, 1992.)
Videogrami Farockog i Ujice prikazuju rumunjsku revoluciju u Bukureštu 1989. godine kroz novi oblik historiografije utemeljen na medijima. Između 21. prosinca 1989. (dan Ceaucescuova zadnjeg govora) i 26. prosinca 1989. (prvi televizijski prijenos sažetka njegova suđenja) kamere su zabilježile događaje na najvažnijim mjestima u Bukureštu, gotovo bez iznimke. Kao što znamo, 20. stoljeće je filmično. Ali samo videokamera, zahvaljujući svojim specifičnim mogućnostima s obzirom na vrijeme snimanja i pokretljivost, može u potpunosti dovršiti proces snimanja povijesti. Ukoliko, naravno, ima povijesti. (Andrei Ujica)
NOMEDA I GEDIMINAS URBONAS (zajedno rade od 1993, žive i rade u Vilniusu, LT)
ARHIV PRO-TEST LABORATORIJA, 2005. - 2007.
Pro-test laboratorij je rad u kojem su se umjetnici povezali i postali katalizatorima za pokret koji je prosvjedovao protiv rušenja Lietuve, zadnjeg kina u centru Vilniusa. U proširenom smislu, projekt osuđuje postupnu eroziju javnog prostora, nametanje neoliberalnog sustava i uništenje kulturne baštine.

Uključuje:
LIETUVA rasprodano (boja, 17′ 30”, 2006.)
RASPRODANO (boja, 8′ 40”, 2005.)
RASPRODANO 3 KRIŽA (boja, 5′ 34”, 2005.)
VIP TRŽNICA (boja, 2′ 22”, 2005.)
ISTRAŽIVANJE JAVNOG PROSTORA (boja, 5′ 2”, 2007.)
LJUDSKI LANAC PLIVAČA ENTUZIJASTA (boja, 2′ 20”, 2005.)
AMERIKA ĆE NAM POMOĆI (boja, 2′ 9”, 2005.)
PSI KOJI LAJU NEĆE OMETATI OBLAKE (boja, 1′ 27”, 2005.)
TV MOST. TALK SHOW IZMEĐU OSLA I VILNIUSA (boja, 16′ 20”, 2005.)
PRO-TEST LABORATORIJ (boja, 20′ 52”, 2005.)
RADEK COMMUNITY, (1997-2008. grupa je živjela i radila u Moskvi, RU)

AUTORI: NE-VLADINA KONTROLNA KOMISIJA
BARIKADA (boja, 2′ 3”, 1998.)
Na dan 23. svibnja 1998. «Ne-vladina kontrolna komisija» (skupina umjetnika kao što su Anatoly Osmolovsky, Audei Ter-Oganyan, Zajednica Radek) organizirala je svoju prvu akciju pod naslovom Barikada na Ulici Bolshaya Nikitskaya. Umjetnici su dali sljedeću izjavu za medije: «Barikada je čin građanskog neposluha s ciljem iskušavanja novih praksi politike borbe i umjetničkih gesti» (Osmolovsky). (ulomak iz teksta Sylvije Sasse)

MAUZOLEJ (boja, 1′ 50”, 1999.)
Video dokumentira akciju koja se dogodila za vrijeme izbora za rusku vladu 1999. godine. Lenjinov mauzolej na Crvenom trgu tradicionalno služi kao pozornica, gdje poznati političari drže govore i otkud je vodstvo Sovjetskog Saveza nekoć gledalo parade. Sad ga je zauzela skupina mladih umjetnika i anarhista proklamirajući slogan «Protiv svih».
AUTORI: GRUPA RADEK
MANIFESTACIJA (boja, 5′ 49”, 2001.)
Moskva. Stanica podzemne željeznice Barricadnaya. Pješački prijelaz na Ulici Sadovoye Koltso. Za prelaženje ceste potrebno je najviše trideset sekundi. Treba izraditi više slogana na crvenom platnu te ih, u trenutku kad se neočekivano upali zeleno svjetlo, razmotati iznad glava pješaka i zajedno sa svima njima doći do druge strane ulice. Prisutno je sve ono što upućuje na demonstracije: mase ljudi, slogani, središnja gradska ulica, zaustavljen je promet. Marxova teza o genezi samosvijesti revolucionarne klase, u akciji.

ŠTRAJK GLAĐU BEZ ZAHTJEVA - ŽALIMO SE, ALI NE ZAHTIJEVAMO (boja, 15′, 2003.)
Ovaj štrajk glađu puno je drugačiji od drugih oblika protesta, kao što su štrajkovi radnika ili vjerski štrajkovi. Ovo nije protest u uobičajenom smislu riječi. Ovo je štrajk glađu bez zahtjeva. Kad se ljudi žale nekim vlastima i s nečim se slažu, kad zahtijevaju bolji život, oni pristaju na to da su nižeg reda, da su potčinjeni. Ovdje oni ništa ne zahtijevaju, pa nitko na to ne može ni odgovoriti: cilj je skrenuti pažnju na ovaj problem, na pitanje kako protestirati i što je uopće protest.